O (samo)ukidanju Národá
Kolektiv Narodnog pozorišta u Mostaru je oglasio zatvaranje kuće. Djelatnici mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta stupili su u štrajk i najavili, vjerojatno, istu sudbinu svoje. Te su vijesti poprilično neprijatne i izazvale su ponegdje negodovanje, od dirljivog marširanja srednjoškolaca u Mostaru, preko protesta solidarnosti u Narodnom pozorištu i press konferencije na festivalu MESS u Sarajevu, do međunarodnih cirkularnih mailova i peticija koje me zadnjih dana, ko zna odakle, obavještavaju o situaciji u mostarskoj kulturi, uzgred budi rečeno, vrlo nemušto i posve neupućeno.
Dobro, istina je, ne pamti se da se javna kulturna institucija tog tipa u BiH dosad baš zatvorila, i možda nije ni čudno da razni izjavitelji ne znaju za novo iskustvo naći pravu riječ (direktor Drame NP Sarajevo Ermin Sijamija izjavio je kako se tu nema šta komentirati; ili ja nešto ne razumijem, ili je protest koji je sam organizirao valjda najakutnija prigoda u kojoj bi morao imati – kakavtakav – komentarčić i mišljence ???) Ali ono što iritira građanku Mostara, prilično upućenu u dotična zbivanja (a stvar je utoliko zadnjih godina jasna i javna, da su u nju upućeni svi građani koji su se iole za pozorište / kazalište zanimali) je nemoćna i prazna retorika tih protesta, fraziranje, niz pogrešnih informacija i krivih interpretacija, koje se s pravednom bezbrižnošću plasiraju oko ove cause; a najvažnije, dakako – iritira činjenica da niko o situaciji zatvaranja pozorišta / kazališta ne pokušava misliti kao o očitom simptomu jednog bolesnog političkog i socijalnog stanja, koje je dugogodišnji proces u Bosni i Hercegovini, a koje je, eto, ovih dana tako lijepo metastaziralo u gradu – slučaju, Mostaru, i njegovoj, blaženopočivšoj, kulturi.
Kako se, dakle, posljednjih dana u govoru o zatvaranju Narodnog pozorišta mnogo frazira, frizira, pa i prosto – laže, medijska interpretacija ostavlja dojam magle, forme bez stvarnog sadržaja. I tu su neke stvari, naime, podudarne: djelatnost Narodnog pozorišta u Mostaru od njegove idejne reaktivacije i HNK Mostar od osnivanja 1993. bile su maglovite, efemerne forme bez estetskog i idejnog sadržaja. Negdje u basso continuo cijele balade sve ove godine zvuči nacionalistička euforija, akordi kao nacionalni identitet, jezik (jezici?) i slične baljezgarije; ali sve to na nivou poluartikuliranog pamfleta, proizvodilo je estetsku kašu mlaku i bljutavu, do granica povraćanja. Jasno, stvari koje nastaju bez ideje i vizije, samo zato da bi ispunile fantomsku formu , od kolone u nekom budžetu, preko mjesta u nekoj selekciji na seoskim priredbama zvanim festivalima, do fasade sasvim pogodne da se zakiti džinovskim bilboardom neke banke – ne mogu biti umjetnost. To je ipak, mislim, jasno i onim srednjoškolcima koji su izašli na ulicu braniti svoje pravo da kakvu umjetničku igru katkad pogledaju na sceni grada u kom obitavaju. Međutim, Narodno pozorište, kad je nastalo prije ravno šezdeset godina, nastalo je i sa razlogom i sa vizijom. Federativna Narodna Republika Jugoslavija osnovala je Narodno pozorište valjda imajući na umu onaj svoj idealni narod, puk ili plebs, što je netom izišao iz šume i kome je kanila, sasvim ozbiljno, ponuditi kulturni i umjetnički život. Toliko ozbiljno da je među prvima u Narodnom pozorištu u Mostaru režirao Vjekoslav Afrić, doajen hrvatskog kazališta, Hrvatski Faust, jedan od najvećih dramskih umjetnika koji su tad djelovali. Nešto kasnije je vrlo uspješnim dramaturgom te kuće bio značajni književnik Skender Kulenović, spiritus movens je dugo godina bio vrhunski upravnik Safet Ćišić.
Nije mi cilj ovdje evocirati historiju Narodnog pozorišta, ali želim ilustrirati bitnu činjenicu da je FNRJ ovu pozorišnu kuću (kao i druge) shvatalo ozbiljno i namjenjivalo joj, u skladu sa svojim idejama i ciljevima, viziju umjetničkog razvoja. Kasnije, do kraja osamdesetih, bivalo je to različito, kako u životu pozorišta uvijek biva šareno. Nevjerojatno je, opet, da se ovih dana, čak i od uposlenika te kuće, čuju svakakve gluposti o historiji Pozorišta. Na primjer, da je bilo među najboljima u Jugoslaviji; e, pa – nije; ili barem – malo kad. Bilo je u njegovoj historiji predstava vrijednih dugog sjećanja, kakva je bila Majčina sultanija Svetozara Ćorovića u režiji Miloša Lazina osamdesetih, ili Lulu Wedekinda u režiji Branka Brezovca, u kojoj se sasvim proročki na sceni rušio Stari most. Ali, u principu, to je bilo prosječno jugoslovensko pozorište manjeg grada, zasnovano na vječnim i dozlaboga dosadnim Nušićima i Fadilima Hadžićima. Naravno, u periodu kad je i Jugoslavija zamirala, koketirala sa kvazigrađanstvom i nacionalizmom...logično; kakav svijet, takva mu i pozornica.
Stoga je rasap Narodnog pozorišta u Mostaru i HNK Mostar samo simptom, ili pak slika u ogledalu stanja u Mostaru, a čini mi se da je stanje u Mostaru malo „tvrđa“ i „ogoljenija“ slika stanja u Bosni i Hercegovini. Nacionalističke ideologije koje su ove kuće utemeljile i kontrolirale imale su malecku viziju za početni, gnjevni impuls; ali daljnjeg daha za kreiranje umjetničke vizije dostatne za život pozorišnih kuća nije im doteklo ne do 2009., nego, mislim, ni do 1994. Da stvar bude gora, nacionalističke partije (koje su se u međuvremenu i same podijelile – klonirale ) se prema tim svojim čedima nisu znale ponašati ni kao obični – tehnokrati; formirali su zbrda-zdola ansamble od glumaca – amatera, nisu htjele trošiti drage novce na zgradu i opremu, nisu uskoro bile sigurne žele li one baš te svoje plodove odista financirati....
To je na neki način tragikomično; dok se obično nacionalističke vlasti trude da u sebi podređenim pozorištima naprave malograđanski blještav izlog, atraktivnu propagandu svoje uspješne vladavine, mostarski traljavi nacionalisti su si postavili rugla; kokošarnike u kojima sluđeni marionetski upravnici i djelatnici drhteći čitaju sa usana vlasti (kako bi rekao Slobodan Šnajder); takozvane pozorišne kuće koje produciraju jednu premijeru godišnje, igraju izvedbu do dvaput mjesečno, ali – da – platu i toplli obrok primaju, naravno, redovito.Nacionalistička retorika u Mostaru je stvorila savršen avatar grada; zapravo, avatar grada u ogledalu, u kome se gradu bošnjačkom priviđa da obara ruku na tutemute odrazu svome, gradu hrvatskom, i da od tog rada i napora i upornosti da ne da ruku oboriti ovisi bitak i njega, i ogledala, i svijeta oko ogledala. Kad bi se, međutim, kojim čudom taj avatar grada dozvao pameti, pa spoznao da ove ruke nisu male i štošta bi se njima dalo privrediti, sagraditi i kojekome bi te ruke mogle prinijeti pomoć i solidarnost...eh, ali za to bi se čudo Narodi morali, s oproštenjem, (samo)ukinuti; a to će, bojim se, ići teže od ukidanja dva, ili dvadeset pozorišta / kazališta.
